Prošloga je tjedna, u sjeni donošenja odluke o financiranju Projekta povezivanja s južnom Dalmacijom, Vlada RH usvojila Prijedlog uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o tijelima u sustavima upravljanja i kontrole korištenja Europskog socijalnog fonda, Europskog fonda za regionalni razvoj i Kohezijskog fonda, u vezi s ciljem „Ulaganje za rast i radna mjesta“. Navedena je Uredba trebala donijeti reformu i racionalizaciju sustava upravljanja i kontrole Europskim strukturnim i investicijskim fondovima do kraja ovog financijskog razdoblja, odnosno do kraja 2023. godine.
Osim nekoliko promjena koje bih više nazvala kozmetičkima te uvođenje posredničkih tijela za integrirana teritorijalna ulaganja (ITU), nije se dogodila niti jedna značajna promjena. Drugim riječima, tresla se brda, rodio se miš.
Svi oni koji koriste usluge Sustava upravljanja i kontrole ESIF-om, glasno zagovaraju promjene jer su iskustva, posebice korisnika, uglavnom negativna. Posebni problemi događaju se kod posredničkih tijela razine 1 koja presporo ili uopće ne raspisuju javne pozive za dodjelu sredstava koje su najavili, a kad se isti konačno objave, rokovi dodjele sredstava značajno se produžuju, uz amenovanje od strane upravljačkog tijela.
Tako smo, na primjer, u najvažnijim pozivima za poduzetnike (E-impuls i Kompetentnost i razvoj MSP-a), za vrijeme Tolušićevog i Horvatovog mandata, doživjeli skraćenje postupka dodjele sa 120 na 90 dana od dana predaje projektne prijave, no nova je garnitura na čelu s Ministarstvom regionalnog razvoja i fondova EU kao upravljačkim tijelom za Operativni program Konkurentnost i kohezija iz kojega se ovi pozivi financiraju, odlučila rok produžiti na rekordnih 180 dana za potonji javni poziv. Istovremeno je navedeni poziv najavljen tek za kraj 2017. godine, što je dovelo do velikog negodovanja poduzetnika kojima se tijekom cijele 2016. godine govorilo da će poziv biti objavljen u 2017. godini i da nema brige. Svaki ozbiljan poduzetnik svjestan je činjenice da objava poziva u 11. mjesecu tekuće godine zapravo znači da su izgubili cijelu godinu.
Provedba projekata financiranih iz ESIF-a je druga priča, no nimalo bolja od ove koju sam spomenula u prethodnom paragrafu. Iako neka posrednička tijela razine 2 stvarno dobro rade svoj posao i sve zahtjeve za nadoknadu sredstava korisnika rješavaju u zadanim rokovima, pokazujući velik entuzijazam (ovdje bih istaknula mlade zaposlenike HAMAG_BICRO-a koji manjak iskustva kompenziraju izuzetnim zalaganjem i trudom), neka si tijela dozvoljavaju kašnjenja od po pola godine, istovremeno koristeći godišnje odmore bez da pojedine voditelje projekata zamijeni druga osoba. Neobjašnjiva je činjenica da se radi o tijelima koja nisu počela raditi ovaj posao nakon pristupanja RH EU, već su to radila i u prošlom programskom razdoblju.
Kratko i jasno: Pozivi kasne, dodjele kasne i obrade zahtjeva za nadoknadu sredstava kasne. Hoće li netko za to odgovarati? Vjerojatno neće. Tko će izaći u susret korisnicima koji zbog toga moraju raditi financijske akrobacije samo da bi dobili sredstva koja im pripadaju? Vjerojatno nitko.
Upravo zato mislim da je sustav potrebno mijenjati. Ne nužno njegovu strukturu, ali odnos svih državnih službenika prema poslu koji obavljaju unutar SUK-ova, njihovo razumijevanje pozicije korisnika i općenito života u kojem nemamo vremena šest mjeseci čekati da obrade dokument za koji zapravo imaju 30 dana.
Utoliko je donošenje ove Uredbe više kozmetika, nego stvarna promjena bez koje, nažalost, ne možemo doći niti blizu gotovo 12 milijardi eura koje imamo na raspolaganju u ovoj financijskoj perspektivi.
Autor: Ariana Vela