Vijesti iz naše tvrtke

26. ožujka 2018.
0
most

Kreće izgradnja Pelješkog mosta!

By | Naslovna, Vijesti | No Comments

Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave odbila je žalbu žalitelja Strabag AG i žalitelja zajednice ponuditelja Astaldi S.p.A. na odluku o odabiru u ograničenom postupku javne nabave: Izgradnja mosta kopno Pelješac s pristupnim cestama.

Odluku DKOM-a možete preuzeti ovdje.

Prijavitelj projekta „Cestovna povezanost s Južnom Dalmacijom“ su Hrvatske ceste d.o.o., a cilj projekta je smanjiti negativne posljedice po RH koje će nastati uspostavom tzv. Schengenskog režima te implementacijom projekta ojačati povezanost teritorija i funkcionalnih regionalnih centara, što će se postići izgradnjom Pelješkog mosta pristupnih cesta, te ceste preko Pelješca tzv. obilaznica Stona u periodu 2016. – 2022.g.

Ukupna vrijednost projekta Cestovna povezanost s Južnom Dalmacijom je 4.023.978.948,00 HRK, od čega se 3.215.559.659,40 HRK financira iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

EU PROJEKTI su sudjelovali u izradi projektne prijave te su zaduženi za provedbu projekta „Cestovna povezanost s Južnom Dalmacijom“.

21. veljače 2018.
0
Ariana Vela-Komentar

Komentar Ariane Vela: Korisnici E-impulsa nisu od dovoljnog sistemskog značaja za RH

By | Naslovna, Vijesti | No Comments

SASA3969Nedavna objava Indikativnog plana objave poziva za dodjelu bespovratnih sredstava za Operativni program Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020. potvrdio je, nažalost, kuloarske najave da u 2018. godini poduzetnicima neće biti na raspolaganju E-impuls, odnosno da poziv neće biti objavljen.

U nastavku donosim nekoliko činjenica koje su važne za razumijevanje važnosti ovog poziva za hrvatske mikro i male poduzetnike.

Prethodni E-impuls otvoren je 2016. godine, a inicijalno je poduzetnicima na raspolaganju bilo 250 milijuna kuna. Minimalni iznos sredstava koji su mogli zatražiti bio je 30.000, a maksimalni 300.000 kuna s intenzitetom potpore od 65% za male i 85% za mikro poduzetnike.

Na poziv se javilo više od 2.000 poduzetnika, a postupak dodjele i ugovaranje trajali su više od jedne godine, iako je Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, koje je bilo zaduženo za pripremu i objavu poziva u svojstvu posredničkog tijela razine 1, jasno naznačilo da postupak dodjele (do ugovaranja) ne smije trajati duže od 120 dana.

Prema izjavama odgovornih osoba koje su objavljivane u medijima, na poziv se prijavio velik broj poduzetnika pa navedeno posredničko tijelo nije bilo u stanju odraditi postupak dodjele u roku koje si je samo zadalo. Navodno je i sama ministrica potvrdila da su prijave u Ministarstvu stajale oko tri mjeseca bez da ih je itko uopće pogledao.

Kad je postupak konačno završen i kada su ugovori konačno potpisani, objavljeno je i da novog natječaja neće biti jer tijela u sustavu nisu u stanju obraditi toliki broj prijava.

I sada dolazi vrijeme za malo matematike.

Prijavitelji na E-impuls, kao što sam napomenula, dolaze iz redova mikro i malih poduzetnika. Dakle, od 1 – 9, odnosno 10 – 49 zaposlenih. Ja ću, za potrebe ove matematike, uzeti da svaki prijavitelj ima barem 5 zaposlenih (neka me Ministarstvo ispravi ako sam pogriješila). Dakle, 2.099 prijava puta 5 zaposlenih jednako 10.495.

Za potrebe ove matematike napominjem da je Zakon koji je regulirao sistemske tvrtke (sada ne ulazim u detalje niti se izražavam nomotehnički korektno jer za ovu priču to nije važno), kao jedan od kriterija za identifikaciju „sistemske“ tvrtke navodi brojku od 5.000 zaposlenih.

Navodi i druge podatke, ali ovaj je zanimljiv i vrlo indikativan jer pokazuje koliko je nejednak i diskriminatoran tretman 2.099 mikro i malih poduzetnika koji, da bi se uopće mogli prijaviti na E-impuls, moraju poslovati pozitivno, imati zaposlene, ne smiju biti u blokadi, imati dugove prema državi i zaposlenicima i još na sve to moraju uložiti barem 15, odnosno 35% vrijednosti ulaganja koje prijavljuju iz vlastita džepa.

To su ljudi koji se ne naslikavaju u javnosti, ne voze u jahtama i vjerojatno ne ljetuju u mondenim ljetovalištima, ne druže se sa Severinom i drugim poznatim ličnostima hrvatske estrade, nego jednostavno rade i plaćaju porez, odnosno financiraju sve te divne ljude koji su njihove prijave i ulaganja, a koja su (da ne zaboravimo reći i to) morala rezultirati povećanjem prihoda i zapošljavanjem novih djelatnika (inače će vratiti i taj novac do kojega su jedva došli), držali u ladicama, na policama ili u nekakvim ostavama tri mjeseca, bez da su ih pogledali jer su, eto jako zaposleni.

Je li, zbog ove sistemske blamaže, ikome dat otkaz? Je li itko snosio političku odgovornost? Je li možda nekom poduzetniku rečeno da ne mora platiti porez jer oni koje financiraju nisu obavili svoj posao?

(Op.a. ovo su bila retorička pitanja.)

I nakon svega ovoga novog poziva biti neće jer, pogađate, previše je to prijava i provedbi za nadležne pa zašto se time zamarati.

Neki će reći da postoji sijaset drugih poziva i da poduzetnici mogu aplicirati na njih, ali činjenica jest da nikada nije postojao jednostavniji i mikro i malim poduzetnicima prilagođeniji poziv od E-impulsa. Velik broj prijava i odobrenih projekata to dokazuje, no oni očigledno nisu od sistemskog značaja za ovu državu.

I neka sve one koji su o tome odlučili danas bude sram. I neka preda mnom više nikad ne kažu da podupiru poduzetništvo jer s time si možemo, kako bi mi Zagrepčanci rekli, „rit obrisat’“.

Autor: Ariana Vela

8. veljače 2018.
0
Špelić3

Otvoren pogon za proizvodnju peleta GO Špelić!

By | Naslovna, Vijesti | No Comments

Špelić1S ponosom objavljujemo da je 7. veljače 2018.g. održano svečano otvorenje pogona za proizvodnju peleta u Slunju.

Cilj projekta “Izgradnja i opremanje pogona za proizvodnju peleta u Slunju” je povećati konkurentnost i poboljšati poslovni razvoj tvrtke Špelić ulaganjem u izgradnju novih proizvodnih kapaciteta i suvremenu opremu potrebnu za razvoj novog kvalitetnog proizvoda te izlazak na nova tržišta.

Provedbom projekta tvrtka je povećala prihode od prodaje i prihode od izvoza te zadržala postojeća (43) i stvorila nova radna mjesta (26).

Ukupna vrijednost projekta je 26.602.651,13 kuna, a projekt je sufinanciran sredstvima iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

Tvrtka EU PROJEKTI radila je prijavu i provedbu projekta te time još jednom dokazala da je jedna od najuspješnijih konzultantskih tvrtki u Hrvatskoj i regiji u pripremi i provedbi projekata vezanih za projekte malih i srednjih poduzeća.

Powered by EU PROJEKTI!

6. veljače 2018.
0
Ariana Vela-Komentar

Komentar Ariane Vela: Kako (pošteno) odrediti cijenu konzultantskih usluga?

By | Naslovna, Vijesti | No Comments

SASA3969Posljednjih dana javnost je zaintrigiralo pitanje cijene usluga konzultanata uključenih u rad izvanredne uprave Agrokora. Javnost se zgražala, zgražali su se i pojedini dužnosnici i novinari, no nije postavljeno nekoliko važnih pitanja koja su itekako relevantna za procjenu je li netko u cijeloj priči preplaćen te kako se zapravo određuje koliko „košta“ usluga nekog konzultanta. Nažalost, (ne)kultura poslovanja u Hrvatskoj doprinosi različitim teorijama zavjere i različitim modalitetima ugovaranja konzultantskih usluga kojima se u ovom osvrtu neću baviti, ali važno je reći da i takvi načini (ne)poslovanja itekako postoje.

Kako bi se pravilno odredila naknada za rad konzultanta, proces mora započeti provedbom kvalitetne analize potreba naručitelja. Drugim riječima, naručitelj mora odrediti koje poslove želi delegirati eksternim/vanjskim stručnjacima i, ono što je od izuzetne važnosti, precizno opisati takav posao kada je to moguće i u najvećoj mogućoj mjeri inzistirati na takvom opisu.

Opis posla podrazumijeva opis usluge, isporučevina, rokova, ali je dobro razviti i mehanizam procjene kvalitete pružene usluge kako bi svim stranama unaprijed bilo jasno što se od njih traži i očekuje. Ovakav pristup omogućuje da sve strane znaju što su im obveze, u kojim ih rokovima moraju izvršiti te što će naručitelj u konačnici dobiti za novac koji daje. Takvom bi pristupu trebali težiti i naručitelji i konzultanti jer se izbjegava plaćanje „praznih“ sati ili dana te postoji svijest i materijalni dokaz onoga što je konzultant zaista odradio. Dakle, razvija se proces u kojemu svi znaju što rade, zašto rade i koji su rezultati.

Osim opisa posla, važno je izvršiti kvalitetnu procjenu rokova unutar kojih se očekuje da posao bude napravljen. Ponekad se takvi rokovi razdvajaju u faze, ponekad se odredi jedinstveni rok, a sve ovisi o prirodi posla. Ukoliko se očekuje da neki posao bude izvršen u roku koji je kraći od uobičajenih rokova za izvršenje takvih poslova, za očekivati je da će onaj koji uslugu pruža morati angažirati više radne snage i da će takva usluga koštati više.

Nadalje, za obavljanje određenih poslova potrebna i je i specifična ekspertiza. Najjednostavnije rečeno, arhitekt ne može obavljati operacije u bolnicama, ali ne može niti liječnik projektirati neboder. Znači, poželjno je da naručitelj identificira broj i kvalifikacije stručnjaka koje je potrebno uključiti u izvršenje posla. Veći broj vrhunskih stručnjaka košta više pa je i to potrebno uzeti u obzir. Pritom je važno naglasiti da međunarodni stručnjaci u Hrvatskoj „drže“ veću cijenu od domaćih, iako često njihove reference nisu bolje od onih domaćih, ali standardi života i poslovanja u inozemstvu su drugačiji pa su drugačije i cijene.

Cijena usluge uvijek je pitanje koje privlači najviše pažnje jer jedan konzultant u jednome danu ili satu može bez većih problema uprihoditi nečiju prosječnu mjesečnu plaću, što se često čini nepravednim, nemoralnim i većina građana komentira takve naknade na način da kaže: „Da je bar meni takav posao“.

Međutim, ne braneći pritom niti jednog konzultanta i ne komentirajući specifičnu situaciju koja je zadesila Agrokor, treba reći da vrhunski konzultanti koji pružaju visokokvalitetne usluge zaista koštaju, da su u svoju ekspertizu uložili godine obrazovanja, rada i iskustva te da njihove naknade u pravilu uključuju i sve pripadajuće troškove kao što su put, telefoni i mobiteli, uredi, popratno osoblje i svi drugi resursi potrebni za izvršenje posla.

Također, u sektoru EU fondova u kojem osobno djelujem ponekad se više isplati platiti više za dobivanje prave informacije jer ćete tako izbjeći scenarij u kojemu, na primjer, platite pripremu projektne i studijske dokumentacije za projekt za koji nemate šanse osigurati EU financiranje, ali ste odlučili platiti malo ili ništa pa ste nabasali na konzultanta koji vam to nije znao reći jer nije imao tog iskustva ili znanja. Dakle, veća inicijalna cijena ne znači da ste nužno na gubitku. Ponekad ćete platiti više u početku da biste izbjegli nepotreban trošak u budućnosti, ali i, što je vrlo važno, trošak vašeg osoblja u pripremi projekata koji ne mogu osigurati financiranje.

Slične je paralele moguće povući i u drugim sektorima u kojima postoje savjetodavne usluge, ali fundament cijele priče je da se i u ovom poslu može raditi jasno, precizno i pošteno ako dionici to žele i ako su fokusirani na rezultat, a ne na proces.

Ovo su samo neki od faktora o kojima bi trebalo voditi računa u određivanju cijene konzultantskih usluga i rezultata koji se od konzultanata očekuje, a bez njih svaka priča o iznosima uopće nema smisla niti je utemeljena na argumentima (pritom ne ulazim u raspravu o tome treba li ili ne objaviti ove podatke za Agrokor).

I za kraj, fokus svakog konzultanta trebao bi biti na krajnjem cilju i konkretnim rezultatima jer tako pokazuje da je ozbiljan, pouzdan i stručan.

Nažalost, u Hrvatskoj smo često svjedoci toga da savjetnici rade prema principu „izvuci što više možeš u što kraćem roku“, dok naručitelji smatraju da u cijelom procesu ne snose baš nikakvu odgovornost za postupak odabira svojih savjetnika. To rezultira razočaranjima, neizvršenim poslovima i često sudskim epilogom.

Pokušajte biti pametniji i izabrati pošteni pristup. To je jedino što se dugoročno isplati.

Autor: Ariana Vela

11. siječnja 2018.
0
Ariana Vela-Komentar

Komentar Ariane Vela: Što u segmentu EU fondova donosi 2018. godina?

By | Naslovna, Vijesti | No Comments

SASA3969Početkom svake godine političari najavljuju poteze i aktivnosti koje planiraju provesti u nadolazećih 12 mjeseci, navodeći pritom ciljeve i rezultate koje oni trebaju polučiti. Niti jedan plan nije tako jasno mjerljiv kao onaj o korištenju fondova EU, s time da je u Hrvatskoj uglavnom naglasak stavljen na Europske strukturne i investicijske fondove (u nastavku: ESIF) te se (ne)uspjeh u njihovu korištenju jasno ocrtava na Državnom proračunu RH.

Iako Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU, kao koordinacijsko tijelo za ESIF, nije dalo službenu najavu niti jasan plan glede toga koliko planiraju uprihoditi iz fondova EU u 2018. godini, Državnim proračunom jasno je iskazana brojka od 10,79 milijardi kuna (bez programa EU) s naznakom blagog povećanja u projekcijama za 2019. i 2020. godinu.

Trebamo li brinuti zbog ovakvih brojki i jesu li one pretjerano optimistične?

Kvalitetan i jednoznačan odgovor na ovo pitanje vrlo je teško dati bez da objasnimo kako se novac alocira državama članicama te koliki je rok za njegovo korištenje. Europski novac alocira se za svaku proračunsku godinu s rokom potrošnje koji podliježe pravilu „N+3„. Drugim riječima, alokaciju za pojedinu godinu moguće je utrošiti u toj i naredne tri godine. Sve što se ne potroši u navedenome roku, vraća se u proračun EU, odnosno možemo laički reći da sredstva propadaju.

Utoliko je 2018. godina vrlo zanimljiva jer se radi o godini u kojoj će se podvući crta ispod prve godine ovog financijskog razdoblja, odnosno 2014. Znači, prvo pitanje koje će se početi postavljati početkom ove i svake sljedeće godine jest koliki je iznos povrata sredstva po prethodnim alokacijama, počevši s 2014. godinom, odnosno koliko je EU novca zapravo propalo.

Što se tiče Proračunom navedenih 10,79 milijardi kuna, važno je reći da se radi o vrlo optimističnom, ali ne nužno u potpunosti nerealnom scenariju kao što je to bio prošlih godina, iako nas je država naučila da se ne treba previše pouzdati u njezine planove kada su EU fondovi u pitanju.

Naime, protekom vremena ušli smo duboko u ovo financijsko razdoblje i sada se nalazimo u njegovoj drugoj polovici, što sa sobom počinje donositi i povećane isplate iz projekata financiranih iz fondova EU. Drugim riječima, u 2018. godini mogli bi se početi vidjeti efekti ugovaranja iz nekoliko prošlih godina, što će u kumulativu dovesti do povećanih plaćanja i na novčanom tijeku možda boljih rezultata. Nažalost, zaostatci su toliki da ove projekcije ne pokrivaju niti iznose godišnjih alokacija, a kamo li više godišnjih alokacija koje se troše u isto vrijeme.

Ukoliko nastavimo u ovakvom tonu, a taj je da projiciramo cca 11 milijardi kuna godišnje iz fondova EU, do 2023. godine, kada će biti zadnji rok i kada će se podvlačiti crta iza ovog financijskog razdoblja, nećemo potrošiti ukupnu alokaciju za ovo financijsko razdoblje.

Utoliko će 2018. godina biti prijelomna za korištenje ESIF-a u Hrvatskoj jer će pokazati kako se njezina glomazna EU-fondovska administracija nosi sa provedbom velikih projekata, ali i velikog broja projekata u isto vrijeme te jesu li napravljena obećana poboljšanja. Ako je suditi prema posljednjih nekoliko godina kojima obuhvaćamo vlade različitih političkih opcija, ne bismo trebali očekivati naročito pozitivne rezultate. Sustavi upravljanja i kontrole i dalje su spori i tromi, odluke se više izbjegavaju, nego donose, a posebna opterećenja dolaze zbog naknadnog revidiranja već odobrenih i provedenih projekata, no to je tema koja zaslužuje posebnu kolumnu u budućnosti. Velika obećanja o pojednostavljenju procedura i ubrzanju postupaka dodjele i provedbe još uvijek se, nažalost, ne osjećaju, a posebni problemi pojavit će se u sljedećih nekoliko godina jer će se sustavi, koji su još uvijek fokusirani na ugovaranje, početi sve više baviti provedbom i tu će dodatno potonuti zato što će se sav nepotreban administrativni teret nametnut korisnicima vratiti na njihove stolove.

Ukoliko ove godine ne napravimo ozbiljniji iskorak u tom pogledu, za očekivati je da ćemo u sljedeće dvije gledati vrlo sličan scenarij dosadašnjemu, a u tom će nas slučaju od 2020. nadalje opet dočekati scenarij istovremenog upravljanja s više sustava korištenja EU fondova iz prošlog razdoblja u kojem se Hrvatska nije najbolje snašla te mahnitog ugovaranja i pokušaja financiranja svega što se iz fondova EU financirati dade. Epilog takvog „mudrog“ upravljanja uglavnom je faziranje projekata, samo što u ovome trenutku ne znamo kako će izgledati proračun EU za buduće financijsko razdoblje i ne znamo hoćemo li imati i koliko novca na raspolaganju za faziranje velikih projekata.

Još jedna važna prepreka kvalitetnoj realizaciji projekata financiranih iz fondova EU jesu imovinsko-pravni odnosi koji moraju biti riješeni za potrebe provedbe infrastrukturnih ulaganja. Na ovome je „kleknuo“ cijeli niz infrastrukturnih projekata pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se s njime korisnici nositi u ovoj godini i hoće li država učiniti kakav pomak koji bi omogućio ubrzavanje rješavanja ovog problema.

Nemojmo zaboraviti postupke javnih nabava i s njima usko povezane nepravilnosti te pripadajuće financijske korekcije. Nedavni primjer HŽ infrastrukture samo je kap u moru onoga što se može očekivati od korekcija ubuduće, a i ptice na grani znaju da žalbeni postupci, ukoliko ih korisnik ne ukalkulira u provedbu projekata već u fazi pripreme dokumentacije, mogu dovesti do toga da projekt izgubi financiranje, a time i Hrvatska EU sredstva.

Sve u svemu, 2018. godina pokazat će se vrlo izazovnom za Hrvatsku u pogledu korištenja sredstava iz fondova EU. Upravo će u tom smislu biti ključna uloga Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU, ali i Vlade RH, u prepoznavanju svih barijera i problema s kojima se nose korisnici te uklanjanju istih. Kada bi oni ovih dana doživjeli neku vrstu prosvjetljenja i krenuli punom parom pojednostaviti pravila, Hrvatska bi imala tanku šansu. Sve ostalo će biti čupanje i rezultat velikog napora i truda pojedinaca, a ne cijeloga sustava. Rezultati? Nebitni. Ionako kod nas nikada nitko za neispunjenje rezultata odgovarao nije.

Autor: Ariana Vela